Olly Murs bio je samo običan 25-godišnjak iz Essexa. Radio je u call centru, ništa posebno na papiru. Ali imao je san kojeg se nije mogao riješiti — postati pop zvijezda, prodavati albume i postati netko važan.
Zato se prijavio na X Factor.
Prije nego što je uopće otvorio usta, nešto se već događalo u toj prostoriji. Osmijeh, stav, prirodno samopouzdanje koje nije djelovalo uvježbano — ljudi su se smiješili još prije nego što je otpjevao ijednu notu.
Kada su ga pitali što želi, nije okolišao. „Želim biti pop zvijezda, biti slavan, prodavati albume i postati međunarodna superzvijezda.“ Jednostavno tako. Bez isprike za svoju ambiciju.
Tada je krenula glazba. Superstition Stevieja Wondera.
I Olly je jednostavno dao sve od sebe. Nisu bili samo vokali u pitanju — već i pokreti, namigivanje publici i čista radost osobe koja radi upravo ono za što je rođena. Publika je poludjela. Simon Cowell se zavalio i rekao da je to bilo najlakše „da“ koje je ikada dao.
Nije pobijedio u showu. Završio je kao drugoplasirani. Ali njegov debitantski singl odmah je završio na prvom mjestu ljestvica. A kada je ponovno otpjevao Superstition u finalu, Cowell je priznao da je njegovo propuštanje dalje bio najbolji rizik koji je ikada preuzeo.
Dečko koji je nekada stajao na toj pozornici očajnički se nadajući trima „da“, na kraju je i sam postao coach u The Voiceu — sjedeći u velikoj stolici i pritiskajući gumb za nečiji tuđi san.
